Explore the vast range of titles available.

Članak nastoji praktičarima ponuditi odgovor na pitanje kako naložiti provođenje izvida u inozemstvu i kako postupiti kod zaprimanja zahtjeva u provedbi izvida izdanih od stranih država u okviru međunarodne policijske ili pravosudne suradnje. Autori uvodno definiraju pojam izvida kao neformalnih radnji koje se poduzimaju u predistražnoj fazi postupka kako s aspekta pozitivnih propisa Europske unije (dalje: EU) i sudske prakse Republike Hrvatske tako i s aspekta zakonskihrješenja i prakse drugih država članica EU-a. Nadalje, autori se bave i pitanjem dokazne snage izvida, razlikama u pravnim sustavima država članica EU-a u vezi s odlučivanjem o zakonitosti dokaza koji će se koristiti na raspravi i na kojima će se temeljiti presuda, kao i uvjetima pod kojima se dokaz pribavljen u inozemstvu smatra zakonitim dokazom u domaćem kaznenom postupku. Članak nudi odgovor na uvodna pitanja s obzirom na važeće instrumente pravosudne i policijske suradnje,s posebnim naglaskom na obavijesnim razgovorima s građanima koji se nalaze u inozemstvu, budući da navedena izvidna radnja predstavlja poseban izazov za praktičare. Zaključno, u članku se upozorava na postojanje pravnih praznina čije prevladavanje zahtijeva ili veću harmonizaciju kaznenog procesnog prava na razini EU-a ili izradu novog „instrumenta“ pravosudne, odnosno policijske suradnje. This article attempts to offer practitioners an answer to the question of how to order the conduct of inquiries abroad and how to proceed when receiving requests for the implementation of investigations issued by foreign countries within the framework of international police cooperation or judicial cooperation. In order to answer the questions raised, the authors initially define the term inquiry as informal actions undertaken in the pre-investigation phase of the procedure both from the perspective of positive regulations of the European Union (hereinafter: EU) and the judicial practice of the Republic of Croatia, as well as from the perspective of legal solutions and practices of other Member States of the EU. In addition to the legal definition of the term inquiry, the authors also deal with the issue of the probative value of the inquiry, the differences in the legal systems of the EU Member States regarding the decision on the legality of the evidence that will be used in the trial and on which the judgment will be based, as well as the conditions under which the evidence was obtained and considered abroad as legal evidence in domestic criminal proceedings. Starting from the established differences in the legal systems of the EU Member States, the authors offer answers to the introductory questions starting from the valid instruments of judicial and police cooperation. In this light, the authors analyse the possibilities offered by international police cooperation, with special emphasis on intelligence interviews with citizens who are abroad, given that the said investigative action represents a special challenge for practitioners. In conclusion, the aim of the article is to point out the existence of legal gaps, the overcoming of which requires either a greaterharmonisation of criminal procedural law at the EU level or the creation of a new “instrument”of judicial and police cooperation in order to ensure the effective implementation of informalactions and the acquisition of all relevant information in the crucial, pre-investigation phase ofproceedings in transnational crime cases.

Autori komparativno analiziraju uvedene izvanredne mjere uslijed pandemije bolesti COVID-19 koje su se odrazile na med strok signunarodnu policijsku i pravosudnu suradnju. Rad analizira praksu Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava u postupcima izazvanim izvanrednim okolnostima upozoravajući na moguće buduće odluke sudova koje će uslijediti u postupcima zbog pandemije bolesti COVID-19. Posebno su analizirane teškoće tijela kaznenog progona tijekom pandemije razradom praktične provedbe instrumenata policijske i pravosudne suradnje na razini EU-a. Rad nudi perspektive buduće suradnje, koja bi se mogla afirmirati za vrijeme trajanja i neposredno nakon pandemije.

Autori analiziraju ustupanje i preuzimanje kaznenoga progona s teorijskog, ali i s praktičnog aspekta rada državnog odvjetništva te konkretnog postupanja policije po međunarodnim potragama, posebno u kontekstu nedavnog pristupanja Republike Hrvatske stranim potragama u Schengenskom informacijskom sustavu. Institut ustupanja i preuzimanja kaznenoga progona dalje je razrađen kazuističkom metodom i komparativnom metodom. Prilikom analize presuda Suda Europske unije autori su se usredotočili na presude u kojima je došlo do povrede načela ne bis in idem u međunarodnim okvirima. Kroz analizu pozitivnih propisa Republike Hrvatske i presuda Suda Europske unije rad ujedno daje odgovore na konkretna pitanja koja se mogu pojaviti u postupanju sudaca, državnih odvjetnika i policije. Posebno su prikazane zajedničke aktivnosti policije i državnog odvjetništva uoči pristupanja podacima sadržanima u Schengenskom informacijskom sustavu i neposredno nakon njega. U zaključnim razmatranjima autori iznose svoje viđenje položaja instituta ustupanja kaznenog progona pro futuro uzimajući u obzir novonastalu dostupnost podataka u potražnim Schengenskim evidencijama, kao i s njome povezano jačanje međunarodne kaznenopravne suradnje s državama članicama Europske unije.

Pristupom Republike Hrvatske Europskoj uniji domaćim pravosudnim tijelima nude se nove perspektive djelovanja na jedinstvenom europskom području slobode, sigurnosti i pravde. Primjenom EU instrumenata pravosudne suradnje u kaznenim stvarima koji se temelje na načelu uzajamnog priznanja, a odnose se na prekogranično prikupljanje dokaza, hrvatska bi pravosudna tijela trebala učinkovitije i lakše pribavljati dokaze koji se nalaze na području druge države članice. U radu se, nakon prikaza temelja pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u EU te problema koji su se javili prilikom usvajanja mehanizama pravosudne suradnje u području prekograničnog prikupljanja dokaza, analizom odredaba ZPSEU i njihove primjene u praksi ispituje jesu li za hrvatska pravosudna tijela stvorene mogućnosti za učinkovitije i lakše prekogranično prikupljanje dokaza te na koji se način one koriste u praksi.

Europski uhidbeni nalog defi nira se kao nalog nadležnog pravosudnog tijela države članice za uhićenje i predaju osobe koja se zatekne u drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja zatvorske kazne ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode. Taj je nalog zamijenio postupak izručenja između država članica postupkom predaje tražene osobe između pravosudnih tijela zasnovanim na načelu uzajamnog priznanja. Promjenom Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 76/10) stvorena je ustavna osnova za donošenje Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (Narodne novine broj 91/10, 81/13, 124/13) kojim je u hrvatsko zakonodavstvo implementirala Okvirna odluka Vijeća Europske unije od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupku predaje između država članica (2002/584/JHA). Stupanjem na snagu tog Zakona 1. srpnja 2013. domaća pravosudna tijela, a posebno državno odvjetništvo koje je preuzelo aktivnu ulogu u predmetima pravosudne suradnje, suočila su se s novim oblicima pravosudne suradnje zasnovanim na načelu uzajamnog priznanja, načelu učinkovitosti i načelu uzajamnog povjerenja. Kako bi praktičarima olakšali primjenu europskog uhidbenog naloga, autori u ovom radu analiziraju navedeni oblik pravosudne suradnje koristeći se komparativnom i povijesnom metodom, kao i praksom Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Autori analiziraju ustupanje i preuzimanje kaznenoga progona s teorijskog, ali i s praktičnog aspekta rada državnog odvjetništva te konkretnog postupanja policije po međunarodnim potragama, posebno u kontekstu nedavnog pristupanja Republike Hrvatske stranim potragama u Schengenskom informacijskom sustavu. Institut ustupanja i preuzimanja kaznenoga progona dalje je razrađen kazuističkom metodom i komparativnom metodom. Prilikom analize presuda Suda Europske unije autori su se usredotočili na presude u kojima je došlo do povrede načela ne bis in idem u međunarodnim okvirima. Kroz analizu pozitivnih propisa Republike Hrvatske i presuda Suda Europske unije rad ujedno daje odgovore na konkretna pitanja koja se mogu pojaviti u postupanju sudaca, državnih odvjetnika i policije. Posebno su prikazane zajedničke aktivnosti policije i državnog odvjetništva uoči pristupanja podacima sadržanima u Schengenskom informacijskom sustavu i neposredno nakon njega. U zaključnim razmatranjima autori iznose svoje viđenje položaja instituta ustupanja kaznenog progona pro futuro uzimajući u obzir novonastalu dostupnost podataka u potražnim Schengenskim evidencijama, kao i s njome povezano jačanje međunarodne kaznenopravne suradnje s državama članicama Europske unije

U radu se obrađuju postupci tzv. pasivnih izručenja (iz Republike Hrvatske na zahtjev strane države u inozemstvo) s aspekta policijskog i pravosudnog postupanja (Ministarstvo pravosuđa i nadležnog suda). U uvodnom dijelu etimološki se obrađuje pojam izručenja s osvrtom na povijesno značenje i pozitivnopravne instrumente koji uređuju taj institut. Kako bi se što vjernije prikazao tijek postupka izručenja (od primanja zahtjeva za stranom međunarodnom potragom, preko uhićenja tražene osobe i određivanja ekstradicijskog pritvora ili druge mjere osiguranja prisutnosti izručenika, do donošenja rješenja ministra pravosuđa), rad je podijeljen prema pojedinim etapama ekstradicijskog postupka, s naglaskom na praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, a posvećen je i problemima vezanim uz odnos između postupka izručenja i postupka azila. Poseban je doprinos ovoga rada analiza konkretnog slučaja iz sudske prakse i prikaz postupanja policije po zahtjevu za međunarodnom potragom.

After Croatia became a Member State of the European Union, new perspectives were created for the activities of Croatian judicial authorities in the single area of freedom, security and justice. With the use of mechanisms of judicial cooperation in criminal matters founded on the principle of mutual recognition and relating to the cross-border gathering of evidence, Croatian judicial authorities should become able to gather evidence situated on the territory of another Member State more easily and effectively. This article begins by presenting the foundations of judicial cooperation in criminal matters in the EU and the problems encountered during the process of the adoption of judicial cooperation mechanisms in the area of cross-border evidence gathering. Then, through an analysis of the provisions of the Act on Judicial Cooperation in Criminal Matters with the Member States of the EU, the article goes on to question whether opportunities for the easier and more effective cross-border gathering of evidence for Croatian judicial authorities have been created and how these possibilities are used in practice.

The European arrest warrant is defined as a judicial decision issued by a Member State with a view to the arrest and surrender by another Member State of a requested person, for the purposes of conducting criminal prosecution or executing a custodial sentence or detention order. This warrant replaced the extradition procedure between Member States, by means of surrendering the wanted persons between judicial authorities based on the principle of mutual recognition. The amendments to the Constitution of the Republic of Croatia (Official Gazette no. 76/2010) created the constitutional grounds for the adoption of the Act on Judicial Cooperation in Criminal Matters with the Members States of the European Union (Official Gazette no. 91/10, 81/13, 124/13), by which the Croatian legislation transposed the Council Framework Decision 2002/584/JHA of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the surrender procedures between Member States. The coming into force of this Act on 1 July 2013 placed national judicial bodies, and in particular the State Attorney Office, which assumed an active role in judicial cooperation cases, in a situation where they have to manage new forms of ju- dicial cooperation based on the principles of mutual recognition, efficiency and the principle of mutual trust. With a view to facilitating the application of European arrest warrants by practitioners, the authors analyse in this paper this particular form of judicial cooperation by using the compar- ative and historical method, as well as the case law of the European Court of Justice and of the Supreme Court of the Republic of Croatia.

Extradition is one of the oldest legal institutes which coincides with the origins of the earliest ordered societies. In terms of full Croatian membership in the European Union when implementation of the European arrest warrant begins, the circumstances under which judicial and executive bodies of the Republic of Croatia act in extradition cases significantly change. This paper deals with the institute of extradition from the aspect of the police (preliminary findings on the existence of international searches, preliminary steps) and also from the judicial aspect (the Ministry of Justice as the central coordinating body and the competent courts). It is evident that without a coordinated approach and the cooperation of all the participants in the extradition process (and the State Attorney's Office, which represents the body conducting the procedure prior to indictment) in practice many procedures remain incomplete. In terms of Croatia soon becoming the external Schengen border which is geographically very exposed, it is realistic to expect a potential increase in the number of extradition cases in practice. The relationship of the extradition procedure and the asylum procedure shows the need for harmonisation of court practice, but at the same time also the need for the further education of judges in order to align actions with the European Court of Human Rights in each particular case. In relation to the police as the executive body in charge of the implementation of extradition, it is necessary for all the authorities involved in the proceedings on extradition and/or asylum to report in a timely manner to the police on all procedural actions that affect the implementation of extradition. Another specific feature is the international bilateral agreements with neighbouring countries which allow extradition for certain categories of offences. In particular, the relevant legislation would have to allow the full application of the principle of economy, especially in cases where the presence of the defendant in extradition proceedings can be ensured by another measure besides extradition detention. At the same time, it is important to ensure through uniform judicial practice that the institute of asylum is not abused by delaying procedures, all with the ultimate goal of releasing the person from custody despite the existence of a real risk of escape. [PUBLICATION ABSTRACT]