Explore the vast range of titles available.

The book description for \"Chronology of the Works of Guillaume Dufay\" is currently unavailable.

The crowd was modest in size for the early evening performance by the Italian ensemble Micrologus, but those in attendance seemed highly committed, clutching thick festival yearbooks and trading reports in the aisles about what they had already seen.

This multidisciplinary analysis, based on research covering the fields of eleventh-century history, canon law, and liturgy, is an examination of Bernold of Constance (1054-1100), one of the more prolific writers of the period known as the Gregorian reform. The study focuses on the influence of the ideology of the Gregorian reform and its impact upon Bernold's liturgical commentary, the Micrologus, by providing the first systematic analysis of the canonistic and liturgical sources used by Bernold to construct his text. The study incorporates eight chapters. In chapter one, the author examines the general background of the Micrologus, its authorship, date, and the manuscript tradition. In addition, it treats the life, works and conditions at Constance which influenced Bernold. In chapters two through four, the author presents a detailed study of the Micrologus with respect to the sources employed therein. The fifth chapter summarizes the material source employed by Bernold, while chapter six examines the canonistic collections from which Bernold gleaned his data, and the manner in which he handled these intermediate sources. The seventh chapter is an examination of the liturgical commentaries, as well as the books for the celebration of the Mass and Office which Bernold used. In the final chapter, the author examines the relationship between liturgy, canon law and the historical process of the Gregorian reform. The findings demonstrate that Bernold was particularly concerned with the practical application of Gregorian ecclesiological theories to the liturgy. The appendices contain a list of the manuscripts and printed editions of the Micrologus, as well as tables of the canonistic sources and the liturgical formulae found in the text. Such an analysis provides modern scholars with a better understanding of Bernold and his works while it elucidates the interdependence of liturgical and canonistic scholarship in the era of the Gregorian reform.

Micrologus Guida iz Arezza (oko 1025.) je relativno brzo shvaćen kao nezaobilazan tekst. Međutim, njegovo 17. poglavlje srednjovjekovni su komentatori uglavnom zaobilazili. Promišljeni pokušaj da se rehabilitira ovo proturječno poglavlje napravio je Josef Smits van Waesberghe u svojem znamenitom članku iz 1951, \"Guido of Arezzo and Musical Improvisation\" (Guido iz Arezza i glazbena improvizacija). Njegova je teza bila da je Guido cijeli Micrologus prožeo pedagoškim namjerama, a da je 17. poglavlje namijenio upućivanju učenika u umjetnost improvizacije s pomoću inovativne metodologije: redanjem niza samoglasnika a, e, i, o, u duž čvrstih točaka ljestvice, tako da pjevač može odmah na njih improvizirati melodiju čim ugleda ili čuje bilo koju skupinu riječi. U ovome se članku istražuje mogućnost da bi 17. poglavlje moglo imati veće značenje od onoga koje mu je pripisao van Waesberghe. Je li moguće da ga je Guido shvaćao kao ključni aspekt svojega naučavanja? Daleko od pomisli da ga namijeni kao gotovo samostalni odsjek o umjetnosti improvizacije, nije li ga možda koncipirao kao logični nastavak tematike koju je obrađivao u 15. i 16. poglavlju: naime estetike pjevanja? I ne poklapa li se Guidovo poimanje estetike s onim što je veliki filozof 20. stoljeća Eli Siegel objašnjavao kao univerzalno u svjetskoj estetici, naime da je \"sva ljepota u činjenju jednoga iz protivnosti\". Shvatimo li poglavlja 15-17 kao cjelinu (a 14. poglavlje kao njihov \"preludij\" i kao dražestan prijelaz iz onoga što im prethodi), ono što se neustrašivo javlja jest ovo: Guido u tim poglavljima stvara uvodni tekst za \"pisanje pjesama\". On nije toliko zainteresiran za improvizaciju per se, koliko za stvaranje novoga pjeva: jedinstva riječi i melodije koje je relativno \"fiksirano\". Donose se dokazi kojima se sugerira da su pravila u 17. poglavlju ustvari niz \"uputa za trening\", odnosno načina kojima se učenika navodi da počne cijeniti izražajni utisak što nastaje ponavljanjem samoglasnika, osobito utisak onog \"timbarskog\" ponavljanja na jednoj tonskoj visini. Pravila pokazuju smisao kao heurističko sredstvo. Dokazi proizlaze iz dubljeg proučavanja ne samo Guidova teksta i njegovih glazbenih primjera, nego i iz tekstova i glazbe koji se nalaze u djelima De musica Johannesa Affligemensisa i Liber Argumentorum nepoznatoga autora.