Explore the vast range of titles available.

The paper introduces the concept of mnemopoetics, i.e., how songs are composed to be remembered, how they are shaped by oral memory as only the songs worth remembering were preserved by the community. After a brief discussion of ‘memory of the body’ (cf. Saussy 2016), the author introduces the formal mnemopoetic features (role of incipit, genre, rhythm, dialogue, incremental repetition, strophic arrangement, etc.). In the second part, he focuses on the semantic mnemopoetic role of incipit parallelism, which announces what will happen next in the song-story (cf. Andersen 1985; Marčok 1980; Bartmiński 2016). He then analyzes the first part of Jan Poláček’s song-collection from Moravian Slovakia (Slovácké pěsničky, 1936) and distinguishes nine main groups of songs with the incipit parallelism variously announcing: 1. erotic desire, 2. courtship, 3. longing for marriage, 4. an obstacle in the way of love, 5. a sinister omen leading to a bad outcome, 6. disappointment, 7. parting, 8. death; and 9. joyousness. For example, the image of ‘running water’ in the first verse suggests an unhappy development in the love affair portrayed by the song. The study further verifies the validity of six most prominent identified announcements on the broader material of František Sušil’s (1860) classical collection of Moravian folksongs. As suggested by fieldwork introduced in the study, traditional singers from Moravia and western Slovakia are typically aware of the ‘second’ meaning in songs, and this awareness of song symbolism helps singers — and readers — not only to remember songs better, but to do them justice when interpreting them. More broadly, the study represents a contribution to the methodological analysis of symbolism in traditional song lyrics.

Recentno oblikovana, prostorna instalacija „K 19“ likovnog umjetnika Zlatka Kopljara postavljena u urbanoj jezgri Zagreba, smislom je i sadržajem upućena na spomen žrtvama holokausta. Instalacija se sastoji od pet skulptura izrađenih od cigala, prvotno korištenih za gradnju zidova logora u Jasenovcu, a potom za gradnju stambenih objekata nakon rata. Iste su cigle danas, korištene kao materijal za oblikovanje skulptura, postavljenih na standardiziranim postamentima građevinskih Euro-paleta. Slagane u horizontalnim nizovima, tvore vertikalne blokove neujednačenih gornjih bridova, organizirajući pri tom fragmente fiktivne cjeline u polukružni prostorni prsten spomeničkog karaktera. Polazeći od zapažanja da opisani rad određenu povijesnu situaciju dokumentira neprikazivim narativom, nastoji se pokazati kako time nije iznevjerena narav medija u kojem se djelo pokazuje. Teorijska se argumentacija izvodi iz različitih interpretativnih strategija koje se bave sidrenjem kulturnih reprezentacija u djelu, kao da su upis etičkog koncepta u prostor. Ukazuje se na postupke kognitivnog mapiranja u zadanim okvirima moralnih geografija, na spregu kontingencije i konceptualizacije baštinjenja, te na mnemopoetički perspektivizam i intersubjektivni karakter srodnih reprezentacija. Podražavanjem susreta „viđenog i pročitanog“, kao „vidljivog i iskazanog“, nastoji se ukazati na efekte fikcionalizacije i teatralizacije u djelu, koji ne urušavaju aspekte svjedočenja (minule) stvarnosti, već joj pomažu pri-kazati se u komunikaciji sa svijetom. Premda se nedovršene ili urušene zidove skulptura instalacije „K 19“ može interpretirati u kontekstu čitavog niza „promjenjivih atmosfera svjetova umjetnosti“, u zaključku se ukazuje da je sam autor, pripisujući svojstva formi, uspješno strukturirao sadržaj svoga djela, učinivši neprikazivo vidljivim.