Explore the vast range of titles available.

Na temelju arhivskih izvora prikazuju se procjene i obrambene mjere koje je kondotijer Sforza Pallavicino provodio u Zadru. U mletačkoj službi od 1557. godine, obišao je Dalmaciju 1559. i napisao izvješće o tamošnjim gradovima odnosno utvrdama. Iz tog i kasnijih njegovih tekstova vidljivo je kako je mnoge među njima smatrao slabima, a tri je utvrde – uz potrebna poboljšanja – ocijenio zadovoljavajućima: Zadar, Sv. Nikolu u Šibeniku i Trogir. Sforza je visoko cijenio Zadar kao najvažnije mletačko uporište između Venecije i Krfa, s lukom pogodnom i za veliku flotu. Namjera mu je bila zaštititi i luku širokim novim fortifikacijskim pojasom, što je ostalo neostvareno. Od 1567. godine prema vlastitom projektu vodio je izgradnju velike predutvrde na kopnenoj strani, nazvane Forte. Iz njegovih zapisa doznaje se da je bio projektantom i dvaju bastiona osnovnog obrambenog pojasa, Sv. Marcele i Citadele, kojima je dao primarnu zadaću da nadziru dvije bočne stranice Fortea, kojega je pak koncipirao kao glavnu točku obrane Zadra. U radu je prikazana i njegova polemika s Ferranteom Vitellijem, koji je svoj osvrt na zadarske utvrde sastavio 1576., a Sforza mu je odgovorio 1578. godine.

The Zadar Port System includes a series of ports and harbours of both the local and county importance, as well as of the national strategic importance. Year after year it has been recording good results in all its elements. However, it should be noted that the most significant growth has been recorded in sectors of nautical tourism and fisheries. Due to limited capacities and the recorded growth of the annual turnover in all the fields, the tendency is to develop the Zadar port system by improving any existing services and expanding by adding new ones. The aim is the integration into the system through diversification of services and enhancement of competitiveness on both the domestic and international markets. This paper has examined the status of existing infrastructure, traffic connections, yearly turnover and strategies for the future development that are meant to serve the purpose of enhancing competitiveness through the concept of integrating all the elements into the whole with the aim of ensuring unlimited possibilities of future development with regard to the geographical position and the needs of future users.

Zadar is a tourism destination in the central part of the Croatian Adriatic coast. Its geographical position and climatic conditions largely determine its development in the direction of sun and sea and leisure tourism. However, Zadar is also positioning itself as a cultural tourism destination, because of its very rich cultural and historical heritage. To attract more tourists from distant markets, the destination has decided to co-finance and encourage low-cost carriers (lccs) to connect with Zadar Airport. The aim of this paper is to determine the extent to which Zadar’s strategic orientation towards cultural tourism is reflected in its communication through various platforms, and at the same time to examine the extent to which tourists arriving in Zadar by lccs are attracted by cultural heritage. The research included a content analysis of Zadar Tourist Board’s and Zadar Region Tourist Board’s social media content. The results of the survey included data collected using a semi-structured survey questionnaire on a random sample of tourists, who arrived in Zadar by lccs from July to November 2021. Descriptive and inferential statistics methods were used for the data analysis. The results indicate a mismatch between the strategic orientation of the destination towards cultural tourism and marketing activities on the aforementioned media, where culture is not really in the focus. Accordingly, tourists who come to the destination by lccs are not significantly motivated by culture. The recommendations are aimed at overcoming the constraints, as well on further study of the behaviour of cultural tourists who use lccs.

Namjesnik Dalmacije za vrijeme Druge austrijske uprave, podmaršal Wenzel Alois Vetter Graf von Lilienberg (1831. – 1840.), po preuzimanju dužnosti odlučio je obići pokrajinu kako bi, po njegovim riječima, stekao vlastiti dojam i dobio valjane podatke o cjelokupnom socioekonomskom stanju. Putovanje koje je poduzeo trajalo je više od dvije godine, od 1832. do 1834. U detaljnom izvještaju vlastima u Beču iznio je opis provincije koji je obuhvaćao pregled zatečenog stanja i plan unaprjeđenja pokrajine. U jednom dijelu izvještaja iznosi opasku o Dalmatincima kao narodu koji ne mari za vlastite spomenike te ih uništava. Kao dokaz takvom ponašanju donosi crtež ulomka sarkofaga za koji piše da je iz Salone. Crtež i opis koji ga prati dio su čistopisa koji se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici te do danas nisu objavljeni. Prikazani se spomenik čuva u Arheološkom muzeju u Zadru, a u suvremenoj se literaturi navodi da je iz okolice Zadra ili Biograda. Ovim istraživanjem, a na temelju arhivskih izvora, pokazuje se da je spomenik iz Salone, a da je u Zadar prenesen za vrijeme namjesništva grofa von Lilienberga. Wenzel Alois Vetter Graf von Lilienberg (1831-1840), governor of Dalmatia during the Second Austrian Administration, decided to tour the province after assuming office in order to, in his words, gain his own impression and obtain valid data on the overall socioeconomic situation. His journey lasted more than two years, from 1832 to 1834. In a detailed report to the authorities in Vienna, he presented a description of the province that included a survey of the current situation and a plan for improvement. In one part of the report, he makes a remark about the Dalmatians as a people negligent of their monuments and destroying them. As evidence of such behaviour, he attached a drawing of a sarcophagus fragment, allegedly from Salona. The drawing and the accompanying description are part of an unpublished manuscript kept in the Austrian National Library. The depicted monument is kept in the Archaeological Museum in Zadar, and present-day scholarly literature locates it to the surroundings of Zadar or Biograd. This research, based on archival sources, shows that the monument originated from Salona, and that it was transferred to Zadar during the governorship of Count von Lilienberg.

Članak je posvećen zadarskom zlataru Martinu Ivanovu Sainoviću zvanom Butafogo iz Kopra, o kojemu je tijekom arhivskih istraživanja zadarskih bilježničkih spisa 16. stoljeća pronađeno četrdesetak dokumenata nastalih u razdoblju od 1524. do 1546. godine. Premda izvori za sada vrlo skromno osvjetljuju Butafogovo zlatarsko djelovanje, jer je u većini dokumenata zabilježen tek u svojstvu svjedoka, oni ipak pridonose širenju postojećih spoznaja o zadarskom zlatarstvu 16. stoljeća. Međutim, među pronađenim spisima ističe se zlatarova oporuka sastavljena 27. veljače 1546. godine, koja otkriva da je Butafogo u nepoznato vrijeme bio angažiran na izradi nekih dijelova na Škrinji sv. Šimuna Bogoprimca, koju je još u 14. stoljeću naručila ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta. No, budući da su podatci o Butafogovu radu na škrinji vrlo šturi, moguće je tek pretpostavljati koji su dijelovi nastali u njegovoj zlatarskoj radionici. Unatoč tomu, intervencija na najvažnijoj umjetnini zadarskog srednjovjekovlja, smješta Butafoga u skupinu istaknutijih protagonista zadarskog zlatarstva prve polovine 16. stoljeća.

U stručnoj literaturi gotovo puno stoljeće prevladava teza po kojoj je katedrala Sv. Stošije sagrađena za vrijeme nadbiskupa Lampridija (1141./1154. – 1178.), dok je njezin produžetak uslijedio u doba nadbiskupa Lovre Periandra (1245. – 1287.). Navedeni stavovi ponavljaju se i u najnovijoj monografiji P. Vežića, s time da on sada kao uzroke povećanja katedrale odbacuje oštećenja nastala tijekom mletačko-križarskog osvajanja Zadra 1202. godine. Time se ponovno otvara pitanje ne samo uzroka dogradnje već i vremena nastanka katedrale općenito. Upućujući na zanemarene detalje koji pokazuju kako je njoj slična crkva Sv. Krševana (posvećena 1175.), građena i tijekom 13. stoljeća, te da se raznolikost skulptura Sv. Stošije opire istovremenom nastanku, u tekstu se iznosi hipoteza kako je katedrala najvećim dijelom podignuta u doba nadbiskupa L. Periandra, a produžena tek nakon njezine posvete 1285. Tomu u prilog prvi se put u cjelovitom obliku iznosi jedini povijesni izvor, tekst Danielea Farlatija, u kojem se izričito tvrdi kako je upravo nadbiskup Periander iz temelja podignuo katedralu. To stajalište podupire i usporedan uvid u povijesne i društvene okolnosti druge polovice 12. i 13. stoljeća.

This article revolves around a copy of Vitruvius’s De architectura once owned by the master builder Giovanni Battista Fontana. Firstly, it proposes the identification of this individual as the elder brother of the Ticino-born architect Carlo Fontana through a comparative analysis of handwritten samples from different archives. Secondly, it attempts a tentative reconstruction of Giovanni Battista Fontana’s career in the Eastern Adriatic. Old and newly discovered sources from state and monastic archives indicate that Fontana arrived in the Eastern Adriatic via Rome and settled in Korčula. From 1670 to the end of the century, he participated in various building projects in Kotor, Zadar, Cres, and Perast. His copy of Vitruvius plays a central role in the argumentation, as the material evidence of use detected in its pages provides insight into his reading interests and practices. Thus, it greatly contributes to the reconstruction of his corpus of works and architectural language. The article portrays a peripatetic master builder characterized by a high degree of mobility between his homeland in Ticino and the Eastern Adriatic via Rome, Ancona, and Dubrovnik, with a marked skill in combining the classical language of architecture with the local style of Korčula stonemasonry. U središtu članka nalazi se primjerak Vitruvijeve rasprave De architectura koji je nekoć posjedovao majstor graditelj Giovanni Battista Fontana. Autor ga najprije identificira kao starijeg brata arhitekta Carla Fontane iz Ticina kroz komparativnu analizu rukopisnih uzoraka iz različitih arhiva. Slijedi preliminarna rekonstrukcija karijere Giovannija Battiste Fontane na istočnom Jadranu. Stari i novootkriveni izvori iz državnih i samostanskih arhiva pokazuju da je Fontana stigao na istočni Jadran preko Rima i nastanio se u Korčuli. Od 1670. do kraja stoljeća sudjelovao je u raznim graditeljskim pothvatima u Kotoru, Zadru, Cresu i Perastu. Njegov primjerak Vitruvija igra središnju ulogu u argumentaciji, jer materijalni tragovi korištenja na stranicama knjige omogućuju uvid u Fontanine čitateljske interese i praksu, doprinoseći rekonstrukciji njegova graditeljskog korpusa i arhitektonskog vokabulara. Članak prikazuje Giovannija Battistu Fontanu kao putujućeg majstora graditeljstva s visokim stupnjem mobilnosti između domovine u Ticinu i istočnog Jadrana preko Rima, Ancone i Dubrovnika, s izrazitom vještinom kombiniranja klasičnog jezika arhitekture i lokalnog stila korčulanskog kamenoklesarstva.

Rad mapira izvedbe otpora unutar zadarske performerske scene te, na temelju njihove analize, iščitava atmosferu gradske svakodnevice. Istraživanje je nastalo kao nadopuna dosadašnjih studija i dokumentacije povijesti performansa u Hrvatskoj, prateći sinkronijski i dijakronijski razvoj zadarske performerske scene od poslijeratnih devedesetih do danas. U završnom dijelu rad pruža kritička objašnjenja genealogije kiničkih performansa, paradoksa neintegrativne dobrohotnosti u promišljanju zajedničkog dobra te problematike društvenog angažmana koji se pojavljuje kao odjek neoliberalnih politika sentimentalnosti. The paper maps acts of resistance within the Zadar performance scene and, through their analysis, reads the atmosphere of the city’s everyday life. The research was conceived as a complement to existing studies and documentation of the history of performance art in Croatia, tracing both the synchronic and diachronic development of Zadar’s performance scene from the post-war 1990s to the present. Finally, the paper offers critical interpretations of the genealogy of Cynic performance art, the paradox of non-integrative benevolence in reflecting on the common good, and the issue of social engagement, which emerges as an extension of the neoliberal politics of sentimentality.

Nedavno je u Zadru umro konzervator Miljenko Domijan (1946. – 2025.). Rodio se u Rabu, a veliki dio života proveo u Zadru. Tu je studirao na Filozofskom fakultetu te diplomirao 1972. godine. Zaposlio se tada u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Godine 1977. postao je i ravnateljem te ustanove te potom dva desetljeća upravljao službom zaštite povijesnih spomenika na zadarskom području. Istaknuo se kao dobar suradnik s kolegama u uredu, kao i onima iz različitih stručnih ustanova, a ujedno i s predstavnicima političkih i crkvenih vlasti. Bio je vrstan organizator zaštitnih zahvata, po čemu je zapažen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske te imenovan za glavnog konzervatora. Stoga se radom i životom preselio u Zagreb. Na novoj dužnosti osobito važni bijahu njegovi napori uloženi u organiziranje popravka i obnova ratom oštećenih i razorenih spomenika u Dalmaciji i Slavoniji. Vrlo dobro je surađivao i sa stručnjacima iz inozemstva, onima s područja čuvanja i obnove kulturne baštine. Uz posao konzervatora povremeno se bavio također muzealskim i pedagoškim radom, a objavljivao je znanstvene i stručne radove. Važan doprinos kulturnoj javnosti dao je izložbama svojih dokumentarnih i umjetničkih fotografija. Za svoj rad stekao je niz domaćih i stranih priznanja.